biljoteka

nedjelja, 21.06.2009.

STRAŠNO JE BITI STRUPNIK



Photobucket

Strupnik je kod nas vrlo nepoznata biljka u svijetu ljekovitog bilja iako se spominje još 1543. A tako korisna. I tako strašna.
Jedan od njenih lokalnih naziva je strašno zelje. Pod tim nazivom sam je upoznala, a strašnost njenog imena je bio razlog da joj priđem s određenim strahopoštovanjem. U tom stočarskom kraju je bilo strašno kad se goveda i ovce nažderu ove biljke i uginu. I sad se to teško preboli, a ranije je to već ličilo na katastrofu. Inače, stoka nerado jede ovu biljku i zaobilazi je kad ima druge trave, no strupnik često raste na vlažnim mjestima u hladovini šumskih staza gdje mnoge biljke ne uspijevaju jer je zemljište tu nekako trulkasto, pa se gladnoj stoci omakne po sistemu daj što daš. Korijen ove biljke najčešće je i sam trulkast zbog mjesta u kojem živi, izložen vlazi i crvima. Korijen je plitko u zemlji, a korijenje starijih biljaka izgleda poput žlijezdastih nakupina. Otuda i latinski naziv Scrophularia nodosa L., a da li ju je zbog izgleda korijena narod povezao s liječenjem skrofula nije poznato iako je narod, što bi se reklo, potrefio.
Biljka zaista djeluje na žlijezde, pa iako njeno djelovanje nije u potpunosti ispitano nju zovu upomoć tamo gdje mnoge trave ne djeluju. Mnogi poznavaoci ljekovitog bilja ni ne spominju ovu travu ili zato što je ne poznaju ili zato što ne znaju što bi s njom. Ne znam ni ja s koje strane da joj priđem jer se po uzoru na smrtnost stoke biljci pripisivala smrtnost i po ljude, a s druge strane je koriste, s njom se liječe i postižu uspjehe.
Strašno je još uvijek biti strupnik. Neki forsiraju upotrebu lista, neki cijele biljke pred cvjetanje, a neki trulkastog korijena. Cijeli je popis nezgodnih bolesti prepušteno sinergičkom djelovanju komponenata iz sastava strupnika. Ne preostaje mi nego da bolesti izrecitiram: diabetes, furunkuloza, hepatizam, nefritis, edemi, hidropsija, guša, skrofule, čirevi, rak, crvi, ekcemi, osipi, hemeroidi, bjesnilo, rane, gliste, psorijaza, mastitis, bolesti očiju.
Kako ljudi više vole da izgledaju izvana, umjesto da se zagledaju unutra, pomodno je biljku proglasiti najkorisnijom po ljepotu i zdravlje kože. Iznutra možemo biti i malo trulkasti, ali neka se izvana ljepotamo. Doduše, ima zaista teških kožnih oboljenja i pokušati i sa strupnikom u tim slučajevima nije na odmet jer se ispod gornjeg ljepotavog sloja kože krije cijela mala radionica prirodnih alatki da koža bude zdrava. Stimulirati te alatke strupnikom izgleda obećavajuće.
Osobna iskustva s ovom ljekovitom biljkom vezana su za djelovanje iznutra na neposlušne žlijezde, čvoriće, izrasline i ciste, pa i na plakove u slučajevima multiplaskleroze. Sve to uz oprezno doziranje. Većina povratnih pokazatelja bila je pozitivna, ali broj tih pokazatelja je bio nedovoljan da bi se strupnik mogao prozvati revolucionarnim na tom planu.
I ovo je samo pokazatelj nekome budućem stručnjaku da se pozabavi ovim mogućnostima, a da pri tom ne otruje narod. Negdje pročitah i da strupnik služi za detoksikaciju organizma iako je toksičan. I apsurdno i nije. I strašno i nije. Strašno je znati da pored nas raste nepoznata biljka s toliko puno potencijala, a mi pokraj nje prolazimo s bolestima koje ona možda liječi.
Strašno je biti strupnik. Informacije prikupljene o ovoj biljci ne daju mira, a uvijek ima očajnika koji će na svoju ruku probati bez obzira na rizik. Takvima upozorenje da je kod ljudi krvarenje iz urinarnog trakta znak trovanja strupnikom, dok je znak trovanja kod stoke puno veseliji – intenzivno mlataranje repom, između ostalog, i to ne iz zadovoljstva. Kako mi repa nemamo....

21.06.2009. u 12:32 • 8 KomentaraPrint#

petak, 12.06.2009.

DIVLJA LI UOPĆE DIVLJI KESTEN


Photobucket

Zašto li napredni Zapad propada kad je sve napredniji - trebaju detaljno proučiti stručnjaci. Ono što je i laiku jasno da su nestale moralne vrijednosti na račun povećavanja onih degenerativnih, da se te degenerativne štite zakonima o ljudskim pravima, a zatim se klasične štite novim zaštitnim mjerama.
U Sarajevu je neki dan otac pretukao starog pedofila i zbog toga će odgovarati. Pedofil će odgovarati kad izađe iz bolnice. Kako je dijete na vrijeme zaštićeno teško da će imati traumatske posljedice. Iako je Zapad izmislio i pedagoge i psihologe i psihijatre radi zdravlja zapadne populacije nije nepoznato da je posljedica nepravovremeno spriječene pedofilije, i brojnih maštovitih tortura nad djecom iznjedrila određene odrasle jedinke oštećene. Ne zna se koji je slučaj oštetio pedofila i od njega napravio moralnu nakazu, ali je činjenica da se najnaprednije sjeverne zemlje kontinenta već bore s takvim nakazama koje traže svoja ljudska prava na pedofiliju onako kako su svoja ljudska prava na homoseksualnost izborili, prosto rečeno pederi i lezbijke.
U Sarajevu se i toj skupini prošle godine obustavio njihov festival pod prijetnjom batina pa su napredne snage izrazile negodovanje zbog bosanskog primitivizma i divljaštva. Ako je primitivizam i divljaštvo ne prihvatiti degenerativne zakone po kojima se pederi imaju pravo žvaliti po kafićima, a normalni ljudi nemaju pravo zapaliti cigaretu ja želim ostati i primitivna i divlja. Više volim da pedofilska meta - djeca - gledaju po restoranima ljude kako puše nego istospolne parove kako se ljube. Iako pušenje škodi tjelesnom zdravlju nekako mi je ono mentalno više na pameti jer se zbog tog i sličnog mentalnog zdravlja starice Europe sve manje rađaju djeca, a uz opadajući natalitet sve ćemo imati više djece upitnog normaliteta.
Iako majka priroda ne dade mogućnost pederima na razmnožavanje i nikakav zakon o ljudskim pravima ne može sankcionirati majku prirodu, majka priroda nam je dala što nam je dala a mi uporno želimo da je korigiramo.
Korigiranje dužine nogu spada u intenzivne djelatnosti obućarske industrije pa slogan da žena nije dovoljno žena bez cipela s visokim petama ima ambiciju da preraste u zakon za zaštitu ljudskih (imenica nastala iz muške riječi čovjek a ne žena) prava po kojem će ženama biti zabranjeno nositi udobnu obuću. Za taj zakon se zdušno zalažu i industrije ljekovitih pripravaka za liječenje nogu od visokih peta, saloni ljepote koji nude terapijske tretmane, modni časopisi i TV reklame koje djeluju na širenju tih i takvih informacija. Zdravstveni stručnjaci upozoravaju, doduše, da su visoke pete opasne po kardiovaskularni sustav onoliko koliko su cigarete opasne po pluća, a zbog čega se zbog toga ne zabrinjavamo koliko zbog pušenja ne zna se. Možda je razlog u tome što se radi o ugroženosti zdravlja žena kao nižih bića (sudeći po njihovom broju u društveno važnim djelatnostima) i to upravo onih žena koje su mile oku muškarčinama koje se "društveno važnim" djelatnostima bave.
Brižna majka priroda se pobrinula i za te jadnice, kao za milione onih jadnica koje od zore do mraka troše svoje vene bez predaha za udobnost svoje obitelji. Od proširenih vena češće obolijevaju žene nego muškarci pogotovo što ih oni uspješno muževno kriju ispod svojih odijevnih predmeta. No i tako skrivene vene boluju.
U venama se se nalazi oko 85% ukupne količine krvi našeg organizma. Zadatak vena je da vraća krv iz svih dijelova tijela u srce. Građene su iz dva sloja tkiva dok su arterije građene iz tri od kojih je jedan sloj glatkih elastičnih mišića. Unutrašnjost vena nije glatka nego se na njenim stjenkama nalaze zalisci koji vensku krv usmjeravaju prema srcu i spriječavaju njeno vraćanje. Neka medicinari oproste na uproštenoj slici ali preciznija nije potrebna da se objasni da proširenje vena nastaje kad prestaju funkcionirati venski zalisci pri čemu na tim mjestima dolazi do nakupljanja krvi i rastezanja vena. To rastezanje, odnosno proširenje, stvara mogućnost stvaranja tromba i bolesti zvane tromboza. Pored visokih peta i neadekvatne obuće na trombozu utiče i neadekvatan način života, životne navike, ishrana, tempo života, pretjerano stajanje, pretjerano sjedenje, nedovoljno kretanje, debljina, kontracepcijska sredstva....
Za spriječiti i liječiti korisno je promijeniti neke životne navike, ali i koristiti ljekovitost divljeg kestena.
Divlji kesten je porijeklom iz Iraka, a njegov Gvantanamo su zagađene urbane sredine u kojima su posađeni u atraktivne aleje. Divlji kesten, Aesculus hippocastanum L., je omiljeno alejsko drvo. Davne 1937. su u Njemačkoj izbrojali 2.740.000 stabala divljeg kestena po njemačkim alejama. I od svih tih stabala ni jedno nije ljekovito. Pripitomili su ih teški metali, uglavnom olovo pa se u medicinske svrhe ne može koristiti ni cvijet, ni list, ni kora ni plod.
U novije vrijeme se koristi samo plod, odnosno sjeme, a pored niza supstanci po vene su najznačajniji saponini koji se sastoje od terpenskog glikozida aescina, aescigenina i argirescina, pri čemu je upravo aescin ono najvrijednije jer povećava otpornost kapilara protiv loma i pucanja, pojačava njihovu propusnost, a ima i značajan učinak na sprječavanju stvaranja tromba.
Ukoliko uspijete doći do zdravog ploda divljeg kestena raščetvorite ga i osušite u tami i na propuhu. S osušenog ploda se lako skida smeđa ovojnica, a ostatak se isitni i priprema kao čaj, moči u rakiji i pijucka, ili se s mlakom vodom pripremi kao kaša i privija se ne vene.
Koristan je i kod hemeroida i kod popucalih kapilara na licu i nosu kod skrivenih alkoholičara koji tvrde da ne znaju od čega im pucaju kapilari. Sad znaju i skriveni i neskriveni.
Ako ne nađete zdrav kesten zaboravite sve što ste saznali. Čak i ako vam stara luda dama Europa naloži drukčije

12.06.2009. u 10:37 • 3 KomentaraPrint#

subota, 23.05.2009.

BABIN ZUB ZA DOBAR LJUB

tuzanPhotobucket
Photobucket
Poetama se vjerovatno od ovog pjesničkog naslova digla kosa na glavi, ali koristim pravo na pjesničku slobodu po uzoru na turbo folk pjesnike i njihove sljedbenike kojima nam mediji blagougodno pune uši. Tako punih ušiju naši pastiri i pastirice, vrlo daleko od Gundulićevih pastoralnih likova, napasaju svoja malobrojna stada po livadama, (Farma)ma, a bogme i po gradskim ulicama.
I dok je ulično Farmaerstvo u modi uz gole stomake, gole grudi, gole noge i goli mozak, oni malobrojni stočari, osiromašeni krizom za razliku od bogatih mesara, manje goli, a više bosi, izbjegavaju po livadama babin zub.
Ovaj zastarjeli naziv prati ljekovitu biljku Tribulus terrestris L. iz vremena kad su babe imale zube koji su ličili na krnjatke. Iako još uvijek ima i takvih baba (i deda naravno) turbo folk babe koje pratimo u medijima (uz duboki naklon i zahvalnost medijima) imaju krnjatke uvučene u prekrasne navlake. Samo stomatolozi i one (i oni) znaju na što liče ti krnjatci bez navlaka i na šta im liče vlasnici bez navlaka. Ma nije mi toliko ni do baba koliko mi je do svih onih mladih pastira i pastirica koji od svojih zdravih zuba kod stomatologa željnih para prave krnjatke bruseći zube za navlačenje navlaka. Žele vještačko po bilo koju cijenu jer im je ljepše valjda od onog što im je majka priroda dala, pa kad već imamo vještačke grudi, vještačke trepavice, vještačke nokte, vještačku hranu što ne bismo imali vještačke navlake na vještački proizvedenim krnjatcima.
Svaka čast zubodjelstvu na postignućima i dostignućima zbog kojih bezubi mogu glodati kosti i krckati orahe, ali malo liječničke etike ne bi bilo na odmet kad se od zdravog zuba pravi krnjatak.
Naša uboga biljka zvana babin zub neće dobiti navlake. Njeno sjeme jednostavno bode bose pastirske tabane, a stradaju i kopita i papci glavnih glumaca pastorale. Pored toga ova biljka je otrovna za stoku u tolikoj mjeri da kad dođe do trovanja 30% oboljele stoke ugiba.
Ta otrovna biljka se ipak smatra vrlo ljekovitom još od vremena starog Avicene (980 – 1037) koji je koristio babin zub za liječenje tumora, gnjojnih čireva, za tjeranje mokraće, izbacivanje kamena iz bubrega i mokraćnog mjehura. Babinim zubom se liječila i gonoreja, sifilis, slabost, krvavi proljevi i tako to. Da biljka izaziva fotosenzibilnost otkrilo se tek kasnije.
Danas nauka od svega toga potvrđuje samo jedan podatak, a to je izuzetno diuretsko svojstvo biljke. Na tom svojstvu se od 1977. zasnivalo istraživanje bugarskih stručnjaka koji su dobacili i malo dalje. Pokazalo se da vrlo utiče na jačanje spolnog nagona, impotenciju, frigidnost i neplodnost oba spola! Ooooo, lijepo!
Od tog vremena se proširila pandemija ( kako lijepa popularna riječ!) preparata na bazi ove biljke i nude se sa svih strana svijeta u svim mogućim oblicima i na sve moguće načine.
Naime, skrušeno moram priznati da je ovaj put nauka nadigrala prirodu. Biljka u prirodnom stanju se ne preporučuje za upotrebu zbog otrovnosti, pa je sigurnije koristiti farmaceutski preparat nego biljku. Koji od svih tih na tržištu je najpraviji ne znam. Uglavnom ostaje deviza za pamćenje: babin zub za dobar ljub. Možda je neka farmaceutska kompanija i otkupi?
Živjelo vještačko!
Ovaj put, samotuzan

23.05.2009. u 10:05 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.05.2009.

ČELINJA GRIPA

Od početka straha zvanog kravlje ludilo jedna ugledna doktorica nauka ukinula je sve namirnice kravljeg porijekla i preorijentirala se na piletinu. U povjerenju me pitala da li ja kupujem kravetinu jer joj je dozlogrdilo hranjenje peradarskim proizvodima i vrlo se iznenadila kad sam joj rekla da nisam ni prestajala kupovati namirnice takve vrste.
Onda su nas zasuli strahom ptičije gripe pa se u krizi našla peradarska industrija. Moja jadna doktorica ostala je i bez ove namirnice pa se pokušavala preorijentirati na vegetarijansko kulinarstvo uz ono nešto preostalih neozloglašenih mesnih komada. Pri tom je euforija lagano prestala, a farmaceutska industrija izvrsno zaradila prodajući čudotvorni lijek protiv ptičije gripe koje, doduše, još ima kao i kravljeg ludila, ali splašnjavanjem medijske euforije splasnuo je i strah, pa i profit.
Nova doza straha isprepadanom narodu planete zemlje isporučena je pod nazivom svinjske gripe. Samo nekoliko sati nakon najnovije isporuke stiglo je i razmišljanje o povećanoj industrijskoj proizvodnji lijeka koji nas je spašavao i od ptičije gripe. Stiglo je i upozorenje da se svinjska gripa nepravedno zove svinjska gripa, ali hajde je sad nazovi drugim imenom. Nisam srela svoju junakinju doktoricu, ali pretpostavljam da je njen kućni jelovnik postao još siromašniji jer sam čula kako joj je sin potražio liječničku pomoć zbog osipa za koji se ispostavilo da je alergija od jednolične ishrane!
Pitam se da li postoji neka galaksijska urota veganaca protiv zemljana, prirodnih mesoždera, jer nam je znano da njihove pomoćne trupe na zemlji - vegetarijanci već šalju strahove u vidu ekoloških izračuna koliko planeti zemlji štete plinovi koje sveukupno ispuštaju naša goveda i koliko bi planeti bilo lakše kad tih zagađivača ne bi bilo! O koliko bi bilo bolje po ekologiju kad ne bismo ispuštali vjetrove, čekam da pročitam uskoro!
Ipak se strašim da su neki moćni i uticajni ljudi planete zemlje ustanovili da je strah vrlo profitabilna kategorija kojom se može ne samo vladati nego i zarađivati. Prisjetimo se samo onih predivnih bakterija koje nam TV reklame serviraju dok doručkujemo, ručamo i večeramo, onih odvratnih klozetskih šolja kojima nam gade i straše život i bijednih kućanica koje se umaču u njih na raznorazne načine. Cilj da kupimo efikasne proizvode za zaštitu svoje stražnjice od prljave klozetske šolje kod izvjesnog broja nezrelih gledalaca rezultirao je strahom od upotrebe ove korisne sprave pa roditelji muku muče da ih odviknu od pelena. Dobra usluga pelenarskoj proizvodnji! No još su veći problem odrasle jedinke koje doslovno idu u prirodu ispustiti svoje proizvode varenja kako bi izbjegli šolju. Već ih ima, a sudeći po invaziji WC šolja na televiziji ustrašeni će biti u porastu.
Kad se u Austrougarskoj monarhiji 1872. godine zalomila epidemija kolere jedan varoški fizikat se suprotstavio nekorektnom prisiljavanju varošana na dezinfekciju prepadanjem pa objavljuje: "... svaki zna da dobar dio bolesnika pogine od straha i da stoga ne valja plašiti publiku ni onda kad je bolest tu, a toli kad od nje ni traga."
Zato su i za strah i za bolest preporučili i travu "koja miriše na limun".

Photobucket

Radi se o travi koju norod zove maternjak, matičnjak, limunka, ogolot, pčelinja ljubica, čelinja metvica ili melisa po latinskom nazivu Melissa officinalis L.
U farmaciji i medicini koristi se osušeni list, ubran pred cvjetanje. Djelovanje se zasniva na specifičnom sastavu eteričnog ulja čiji sastojci djeluju na smirenje, želudac i žuč, na bakterije i na viruse. Ova biljka se koristi za "široki spektar" (citirano iz deklaracija o antibioticima širokog spektra) oboljenja jer djeluje kao sedativ - smirujuće, spazmolitik - za otklanjanje grčeva, stomahik - blagotvorno djelovanje na želudac, karminativ - za tjeranje vjetrova (pazite da vas pri tom ne ulove ekolozi), dispeptikum - otklanjanje probavnih smetnji, diaforetikum - sredstvo za pospješenje znojenja ( korisno iako nepopularno kako kažu dezodorans reklame), holeretik - sredstvo za tjeranje žući, te antibiotik i virotik.
Svaka ova djelatnost ima svoje podgrupe. Pa se samo uz sedativno djelovanje pripisuje djelovanje protiv nervoze, psihoneurotičnih stanja, nervoze stomaka, narvoze srca, tahikardije, gušenja, nesanice, vrtoglavice, histerije, šumova u ušima, slabog pamćenja, glavobolje, bolova živaca lica, zubobolje, menstrualnih bolova.
Malo koji antibiotik širokog spektra ima tako širok spektar pa ma gdje god i za šta god upotrijebili ovu biljku nećete pogriješiti. Pčele je obožavaju, pa kako one ne obolijevaju od gripe možemo vjerovati da može nešto učiniti i za nas. Za sad.
Do nove doze straha za stanovnike planete.
Tada možda dođe na red i čelinja gripa.

03.05.2009. u 13:13 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 14.04.2009.

SANG

Lu-tsao, mi-tieh-hsiang, ai-hao, hu-tsung, suan, sang.
Ja ne znam kineski, ali ovi nazivi dopuštaju daleke uzlete mašte prema tajnovitom, mističnom i čudnom istoku. To su nazivi ljekovitih biljaka koje se između ostalih koriste u Kini „Ono što nazivamo čudnim nije ništa što bi bilo iznad prirode, već samo posljedica nečega što još ne poznajemo“, kaže Aurelije Augustin iz svog IV ili V vijeka. A koliko ja nas poznajem u XXI vijeku spremniji smo vjerovati u nepoznato nego u ono što nam je pred nosom.
Kad bih izjavila da je hu-tsung biljka kojom kinezi od davnina uspješno liječe krvne ugruške i krvne sudove vjerujem da bi se izvjestan broj ljudi potrudio da je pronađe. I lu-tsao bi bio prihvaćen kao kinesko čudo koje liječi nesanicu, biljka ai-hao za tjeranje zlih duhova itd. Izvjesna komercijalna navala je svojevremeno korijen žen-šen preporučivala kao biljku bez koje se ne može živjeti pa su čak i farmaceutske kuće u svojim deklaracijama izbjegavale spomenuti njen latinski naziv Panax ginseng C. A. Mey, kako bi djelovao tajanstveni naziv. Neki su ga spominjali samo kao ginseng pa su se jedno vrijeme ljudi dvoumili da li kupiti žen šen ili ginseng jer nisu bili sigurni koji je korijen bolji. Tako je reklama „nudimo vam korijen života“ u prijevodu značila „tražimo vam novac“. A to prizemljuje i ostale biljke.
Jer lu-tsao je samo hmelj, mi-tieh-hsiang je ružmarin, ai-hao crni pelin, hu-tsung je crveni luk, suan je češnjak, a sang je dud. Ne negirajući vrijednosti ovih biljaka primorani smo, njihovih domaćih naziva radi, našu maštu suočiti sa stvarnošću.
Najkineskija biljka ipak je sang, dud ili murva, a kod nas nije došla lijeka radi nego putem svile. Mi smo bili vrlo daleko od svile i kadife kad je prije 4000 godina carica Huang-Ti podučavala svoje podanike kako se gaje svilene baje, ali je vremenom svila ipak stigla, a s njom i dud i to bijeli Morus alba L., ali nam je poznat i Morus nigra L. – crni dud, koji se pridružio bijelom u Iranu i Armeniji, kao i Morus rubra L. crveni. Crni dud mi je najpoznatiji jer je u dalekim školskim danima nas nekolicina jednom prilikom, ne javljajući se razrednici, otišla u dudove, to pokušala zatajiti, ali nas je odala veoma upečatljiva ljubičasta boja naših prstiju, ruku i usta zbog čega su nam roditelji bili pozvani u školu, a roditelji to nikako ne vole.

Photobucket

To što plod duda ostavlja upečatljive tragove konzumiranja stari, najpoznatiji arapski liječnik Avicena je svoje ljubičaste tragove riješio pravdajući se ljekovitošću plodova za bolesti, pa i rak grla, za liječenje dizenterije, a kako ne bi svi hodali ljubičasti još od tog vremena se plod duda konzervira u sirup ili med. U Srednjoj Aziji imaju iskustava s liječenjem šarlaha, difterije i povreda ždrijela, upala usta, protiv proljeva, groznice i za gašenje žeđi. Službena, zvanična medicina priznaje plodove duda kao lagano sredstvo za otvaranje i iskašljavanje.
Plodovi bijelog duda pak, on potpuno zreli, utiču na svileni rad srca. Navodi se da pomažu kod slabe ishrane srčanog mišića (distrofija miokarda), smanjuje gušenje kao posljedicu bola u predjelu srca, poboljšava srčani tonus, a i nestajanje vode usljed slabog rada srca što pretpostavlja i pojačano izlučivanje mokraće.
Ako vam ljenost ne dozvoljava da pravite dudov med koji se može koristiti cijele godine, a plodovi su prošli taman kad ste se odlučili da ga napravite, Avicena vam preporučuje da za liječenje grlobolje i zubobolje koristite list crnog duda. Iako je recept star 1000 godina koristi se i dan danas u nekim zemljama za grgljanje i ispiranje kod bolesti usta i grla. Stručna i farmaceutska literatura navodi list crnog duda kao sredstvo za zatvaranje, ali njegova najznačajnija aktivnost je snižavanje razine šećera u krvi. Istraživanja su pokazala da to snižavanje ide najviše do 20%, što nije nimalo loše za osobe sklone povišenom šećeru, kao ni šećerašima s pretplatom na inzulin.
Listovi bijelog duda se ne preporučuju službeno, ali je ipak utvrđeno da i oni snižavaju šećer, a ujedno i krvni tlak. Kineska medicina ih koristi i za snižavanje temperature. Iako su skloni snižavanju listovi bijelog duda nemaju utjecaj na snižavanje novca u novčaniku pogotovo ako ih osobno uberete, ali nažalost ni snižavanju minusa u banci. Za takve stvari su nam potrebne druge čudne i tajanstvene riječi i još čudnija neprirodna djela kao što su rad i marljivost.

14.04.2009. u 13:43 • 5 KomentaraPrint#

petak, 27.03.2009.

PERŠINOVANJE

Photobucket

Najprljavija psovka moje ujne je, kad je neko razljuti: „Idi u peršin!“ Tako peršin nije samo začinska i ljekovita biljka. Ona je i znak negodovanja. Kad dalmatinci kažu petrusimen ni ne znaju kako su blizu latinskom nazivu ili bolje reći nazivima, a njih je kao i peršina: Petroselinum sativum Hoffm. (vrtni peršun), Petroselinum crispum (Miller) A.W.Hill (kovrčavi ili ricasti), P. foliosum (lisnati), P. tuberosum (gomoljasti), pa gomoljasti onakav pa gomoljasti onakav...
Koliko je kod nas u upotrebi moglo bi se reći da bez peršina ne bi bilo ni ručka, a bez peršina ne bi bilo ni prvih izliječenja od nakupljanja vode u organizmu. Od vrlo davno se koristi za izbacivanje suviška vode nastale u organizmu usljed slabosti srca, slabog rada bubrega, bolesti mokraćnog mjehura, a pojačavanjem izmokravanja se smanjuju reumatske otekline, ublažavaju bolovi kod artritisa, uboja i bolova tkiva. I to je svaki dio peršuna ljekovit od glave do pete, od sjemena do korijena. S tim da je sjeme najupućenije u to kako odstraniti pjege i fleke s lica i poboljšati ten.
Za ovo su znali i Galen, Hipokrat, Dioskorid, Plinije, časna sestra Hildegarda, Albertus Magnus i drugi, a Karlo Veliki je zakonom regulirao obaveznu sadnju peršina po vrtovima u svojim Kapitularima. Današnji liječnici na to uopće ne obraćaju pažnju, a izgleda da neki za ovo i ne znaju iako polažu Hipokratovu zakletvu. I propisuju tablete za izmokravanje na koje se mnogi žale da im ne prijaju. Neka idu u peršin!
Peršinom se služio i čuveni Amatus Lusitanus. Čuj čuveni, a niko za njega ne zna! A ipak je tako.
Amatus Lusitanus je naime imao tu čast da 2-3 godine liječi u Raguzi dubrovačke patricije i ostali narod, od daleke 1556. do daleke 1558. godine nakon čega je otišao u peršin, a u peršinu se nalazio cijeli svoj život, uključujući i peršinovanje u Dubrovniku. S obzirom na to da obavezno zaboravljamo onu latinsku da je istorija učiteljica života, dubrovačke intrige koje su otjerale ovog vrsnog liječnika iz slobodnog Dubrovnika neobično su primjenjive i danas, čak i sa skučenim poznavanjem ovdašnje društveno političke igranke. Nek se ne ljute dubrovčani što su oni primijer peršinovanja. Dubrovnik je moj rodni i porodni grad ma koliko mi, kad se tamo nađem i progovorim, to osporavaju tvrdeći da sam bosanka.
Amatus Lusitanus se, za razliku od mene, rodio u u Portugalu pod imenom Juan Rodrigez, od roditelja silom pokrštenih Jevreja, studirao u Salamanki, pred strahom od progona otišao u Anvers, a odatle s već stečenim dobrim glasom u Ferrari. Tu je bio profesor medicine na sveučilištu, liječio između ostalog i papu Julija III, a od dvije ponude – da bude liječnik na dvoru kralja Sigismunda II ili gradski liječnik u Dubrovniku – pogrešno se odlučuje za Dubrovnik jer smatra da „cvate u Dubrovniku zlatna sloboda“.



Nekoliko narednih godina je čekao službeni poziv i imenovanje gradskih otaca Dubrovnika, seleći se po Italiji, a kad novi papa Pavao IV objavi nove zakone (zvane bula) protiv „kriptojudaizma“ i osnova inkviziciju, zbog čega Amatus izgubi svu imovinu, a i glava je prijetila da ode u peršin, pojavi se u slobodnoj Dubrovačkoj republici.
Slobodna Dubrovačka republika jest imala tu slobodu odlučivanja, ali i niz naprednih i nazadnih moćnika svog vremena. Radile su veze i vezice, pa su se još prije uručivanja molbe

Photobucket

za gradskog liječnika, baveći se u međuvremenu privatnom praksom, čuli glasovi da se ne dopusti jevrejskom liječniku liječiti kršćanske bolesnike. Tražilo se da uz molbu ima i dozvolu gospodina nadbiskupa.
Gospodin nadbiskup po svoj prilici ne bi dao dozvolu jer je imao novog papu koji je progonio jevreje pa je Amatus nije ni tražio, ali je računao na slobodarski duh republike u kojoj su bez smetnji radili i živjeli i drugi jevreji. Po tom duhu je ipak uspio dobiti gradsku službu sa 23 glasa za i 12 protiv, a zatim 2 dana kasnije i plaću. Bez obzira na nemanje nadbiskupske dozvole.
To je bio argument na koji su išla lobirati nezadovoljna gospoda iz podzemlja i prizemlja pa je desetak dana iza toga odlučeno da da se Amatusu oduzme i služba i plaća. Sugerirano je da se dozvola dobije direktno od pape inkvizitora, ali prizemlje pobjeđuje i sa 20 glasova protiv 19 vlada odlučuje da se ne miješa. Povjesničari pretpostavljaju, skoro do uvjerenosti, da su podzemlje i prizemlje potakli postojeći gradski liječnici iz ljubomore i straha da ne izgube pacijente
U međuvremenu je Amatus liječio Benešiće, Buniće, Bobaljeviće, Crijeviće, Gunduliće, Držiće, Gučetiće, Palmotiće, Sokorčeviće, poznate dubrovačke obitelji, ali i one čija je imena pojeo zub vremena. Koristio je peršun u značajnom broju svojih terapija.U svojoj knjizi „Curationum medicinalium Centuriae septum“ šestu centuriju posvećuje liječenju dubrovčana, a završava je u Solunu u koji je izgleda u žurbi ili u progonu otišao. I našao svoj mir i svoj peršun pod zaštitom sultana Bajazita. Mašala! Tu i umire od kuge nakon deset godina liječnikovanja.
Danas nema kuge, ali zato ima peršuna u kojem završavaju ljudi zahvaljujući podzemlju i prizemlju. Jer iako je istorija učiteljica života mi uporno dozvoljavamo da nam siluju tu našu učiteljicu.


27.03.2009. u 10:32 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.02.2009.

KONTRAVERZNA BOKVICA

Photobucket

Zašto kontraverzna? Nemam pojma. Isto kao što nemam pojma zašto se ta riječ koristi u zadnje, malo duže, vrijeme da bi se njom objasnila neka osoba: slikari, glumci, pjevači, političari, knjževnici, kriminalci, frizeri, stilisti, sportisti i svi ostali koji vole biti smatrani javnim osobama pa ih oni koji od njih prave javne osobe tako karakteriziraju. Interesantno je da se većina tih zasluženo ili nezasluženo „javnih osoba“ obraduje kad o sebi čuje, vidi ili pročita kako su kontraverzne. To mu dođe nešto kao kompliment, šta li.
A mene su od djetinjstva upozoravali da se pazim od osoba koje nisu načisto same sa sobom i čitali mi pjesmicu „U desetom selu živi Antun-tun, u njega je malko neobičan um....“ Ti neobični umovi, reklo bi se kontraverzni, sad se uglavnom nalaze na psihijatriji (ukoliko su opasni po okolinu) ili pod starateljstvom nekontraverznih osoba (ukoliko su bezazleno kontraverzni), ili eto snalaze se i sami sa sobom kao predmet javne poruge ili javnog obožavanja. Nije važno je li dobro ili loše, samo da je javno i ... naravno...kontraverzno.
Ni blizu tako kontraverzno nije s bokvicom. Ono što svi, kontraverzni ili ne, znaju je da postoji bokvica širokog i uskog lista, da se zove širokolisna ili uskolisna, a da se zove i muška i ženska. Kontraverzno je što neki smatraju da je muška uskolisna, a ženska širokolisna, ali opet drugi neki smatraju da je stvar obrnuta. Razlog je u latinskom nazivu: Plantago major L. za širokolisnu, a Plantago lanceolata L. za uskolisnu. Ono „major“ mu dođe nešto kao čin u vojsci, a to kao „po prirodi“ pripada muškima dok si feministkinje režu vene od muke što si to „priroda“ dozvoljava. Priroda je dozvolila inače da u našim krajevima raste oko 17 vrsta bokvica.
Sljedeća kontraverza leži (ili sjedi) u tome što jedan dio svijeta bokvicu koristi „za sve“, a drugi dio ni za šta. Većinom se radi o korištenju lista, rjeđe o korištenju nadzemnog dijela cijele biljke, a samo rijetko se koristi sjeme i to samo od uskolisne bokvice.
Za razliku od mnogih biljaka bokvica je dosta dobro ispitana pa se uz sluzi, tanine, glikozid aukubin, organske kiseline, gorke tvari, šećere, vitamine C i K, karotin, soli kalija, kalcija, kremične kiseline, cinka i tvari u tragovima spominju i fitoncidi – uništivači mikroorganizama sa antibiotskim djelovanjem. Zbog toga se rane na koje je stavljen zgniječen svježi list bokvice ne gnjoje i brzo zarastaju, ali i najnovije otkrovenje sulforafena, tvari vrlo složene strukture koja sadrži sumpor upućuju na zacjeljivačko djelo bokvice.
Koliko god su mi interesantne izjave predsjednika Mesića, ona u kojoj mjere protiv recesije poredi s nedjelotvornim čajem nije bila uspješna. Istina je da se čajem ne može liječiti recesija, ali čajem od bokvice npr. se koristi ne samo narodna nego i znanstvena medicina. Možda je predsjednik htio reći da su mjere za liječenje recesije kontraverzne, ali znanstvena medicina tvrdi da se čajem od bokvice liječi upala želučane sluznice, tankog i debelog crijeva, krvavi proljevi, upale usne šupljine i desni, paradentoze, krvarenje desni, zaliječivanje fistula nakon kirurških zahvata, upaljenih očiju, upale bronhija, upalnih procesa kože... Ako recesija ima ove simptome predlažem predsjedniku da ipak pokuša.
Narodna medicina, pak bokvicom liječi sve vrste oboljenja organa za disanje uključujući i tuberkulozu, oboljenja jetre, bubrega, mokraćnog mjehura, čira na želucu, pa i tzv. rak rane. Tu im se pridružuje i gospodin Brojs koji u terapiju protiv raka uključuje i žensku i mušku bokvicu.
Nemam baš mnogo povjerenja u metode gospodina Brojsa jer mi djeluje maloooo kontraverzno, a više profitabilno. A da preduhitrim pitanje zašto spomenuću samo dio iz njegove knjige u kojem govori o svom teškom djetinjstvu za koje je kriv naftalin. Naime njegov otac je spavao na krevetu punom naftalina, zbog toga je postao alkoholičar i zbog toga je mali Brojs imao teško djetinjstvo.... Možda je baš ovo razlog zbog čega i neki liječnici, kad ne znaju šta bi mogli ponuditi pacijentu ponude Brojsa i njegovu metodu.
Da je stari Ezop pisao ovaj tekst vjerovatno bi završio s poukom: kontraverze prolaze, bokvica je vječna

26.02.2009. u 18:45 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 28.01.2009.

KAKO VIDAC POMAŽE


Photobucket
Latinski naziv ove sitne biljčice je Euphrasia rostkoviana Hayne = Euphrasia officinalis L. Biljka je dobila ime po jednoj od gracija Eufrozini što u današnjici zvuči prilično negraciozno. Nekad su roditelji i nadijevali svojim ljubimicama ime Eufrazija, ali kad bi danas sreli nekog s tim imenom ne bismo bili sigurni da je to bilo iz ljubavi. A ne bismo priznali ni postojanje predrasuda prema imenima koja nisu Lila, Lola, Nana, Gaga i sl.
Vidac se spominje tek u XII stoljeću kad Arnold de Villanova opisuje biljku za vidanje vida i uputu za vino od vidca. Na zna se od kada je biljka poznata našem svijetu, ali da je poznata jeste. Negdje je zovu i očanica, ali narod je unio i zbrku razlikujući dva vidca: bijeli i crveni. Crveni vidac u stvari ne postoji, ali postoji sitna biljčica crvenih cvjetova zvana krika ili službeno Anagalis arvensis, također ljekovita, ali ne za oči.
Photobucket
Dakle, obje ove biljke proglašene vidcem bi djevojke na Ivandan brale za pod jastuk kako bi u snu vidjele svoga odabranika.
Oni malo stručniji su malo griješniji. Tako je jedan dr. ing. agronomije pišući knjigu o ljekovitom bilju naveo kao jednu biljku vidac, a kao drugu očanicu i tako popunio kvotu od 100 biljaka koje si je zadao obraditi. Vjerovatno ga je zbunilo bogatstvo od dvadesetak vrsta iz roda Euphrasia, uz niz različitih križanaca i varijeteta. A sve to sa samo jednom namjenom – liječenje očnih bolesti: konjuktivitis, blefaritis, keratitis, funkcionalne smetnje, jačmiri, poremećaji vida, umor očiju. Vidac se uglavnom za ove namjene koristi izvana u vidu obloga. Pošto su oči u pitanju treba zaista voditi računa gdje se bere i kako se bere.
Vidac raste po suhim livadama i pašnjacima, po obroncima i padinama brdskog područja. Sabire se u vrijeme cvatnje, tokom VI mjeseca, tako što se škarama odreže nadzemni dio biljke. Ne može se brati, jer se kod branja iščupa i slabi korijenčić pošto je vidac poluparazit pa se i ne može pohvaliti moćnim korijenom. Biljka s korijenom i zemljom nije dobra za stavljanje na oči. Nakon branja biljka se suši u sjeni, na propuhu i koristi osušena i isitnjena za pripremu čaja za obloge. Jedna čajna kašika isitnjene biljke se prelije provrelom vodom i kratko prokuha prije skidanja s peći kako bismo bili sigurni da oblogama nećemo inficirati oči. Uz vidac se mogu dodati kamilica i bokvica.
Čaj od vidca se može i piti kao amarum za jačanje želuca, kod prehlade, kašlja i promuklosti, upale sluznica nosa i grla, ali za to već služe i druge biljke. Zato je dovoljno zapamtiti vidac kao travu za pospješenje vida.
Vidac ne pomaže „slijepima pored očiju“. Shvatiti da ništa nije onako kako nam se prikazuje i servira pitanje je unutarnjeg vida. Nevjerovatno je da 21. vijek njeguje apsurdnu istinu da vidjeti i VIDJETI nije isto. Da bismo vidjeli i uvidjeli obratimo se nasilno oslijepljeloj Sv. Luci, zaštitnici slijepih i SLIJEPIH

28.01.2009. u 15:59 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 07.01.2009.

BUNIKA

Photobucket

Sve je više religija na ovim prostorima. Učimo da je zapadna civilizacija nikla na temeljima kršćanstva usprkos tekovinama bogova iz Stare Grčke ili rasprostranjenju židova ali je nepobjedivi bog Mars dobro protresao te temelje, te se od jedne prvobitne religije izdvojilo i pravoslavlje i protestantizam, te niz manjih vjerskih zajednica, novih malih religijica i religijičica, a već 500 godina u tu i takvu civilizaciju se veoma uspješno ugradio i islam sa svim svojim strujama i strujičicama. Možemo do sutra pričati kako je katolicizam jedna i jedina i prava religija, no činjenica je da je prava religija ona koju je svaka osoba pojedinačno prihvatila kao svoju. Poštujući Deklaraciju o ljudskim pravima poštujem svako takvo pojedinačno opredjeljenje uključujući i ateizam, ali ne mogu da se ne upitam za razloge zbog čega ljudi mijenjaju svoje vjersko opredjeljenje. Tu ne mislim na prisilna pokrštavanja ili (ne)religioznost po naređenju.
Razlog zbog čega bih ja promijenila svoje opredjeljenje je banalizacija i dosada. Prisustvujući božićnoj ponoćki u crkvi Sv. Ante u Sarajevu, zaključih da idući put neću ići na ponoćku nigdje. Sv. Anto je mjesto hodoćašća svih starih sarajlija bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Poznato je da sarajlije za dobru nakanu idu kod Sedam braće (neslužbeni islamski zbirni svetac), ubace 7 kovanica, a onda svrate u fratara, do Sv. Ante, ubace lemuzinu i nadaju se dobru.
A onda, za ponoćku dođete u crkvu, mjesta ima za sjesti, ali vas odatle tjeraju jer je rezervirano za VIP-ovce. Tjeraju i stare bakutanere kojima je Sv, Anto drugi dom, a bakci i babci se spotiču o kablove koje je razvukla neka televizija, gurkaju reflektore koji se opasno njišu na svojim stalcima i izvinjavaju se svima zbog nespretnosti i starosti. Omladina žamori i da nije njihovog veselog žamora ... ali ne! Tu se našla i časna sestra koja je kao omladinka čuvala ovce na proplancima oko svoga sela, a sad se dočepala grada, vlasti i slasti i ubija mladež u pojam zabranjujući im radost. U crkvi se ne smije radovati, ne smije veseliti, samo biti ozbiljan i „predan“. Uto će i orgulje i svi se dignu kao jedan da na nogama dočekaju božje predstavnike na oltaru. Ali ne, dolaze VIP-ovci kao mlade uz pratnju tjelohranitelja. Prevariše nas debelo. Nato ipak dolazi i svećenstvo i uz „Radujte se narodi“ pozdravlja drage goste i televiziju... Ostalo je predstava za televiziju, vjernik je ništa pa je i propovijed ništa. Jednostavno bilo bi potpuno ništa od vjerskog događaja da nije bilo izvrsnih orgulja i horskog pjevanja. Ostalo je dosada monotono „pametne“ propovijedi bez božićne radosti uvezana sviješću da se Isus ipak rodio uzalud. Ljudi se razilaze nakon što je s oltara još jednom upućena zahvala televiziji!
Ljudi se razilaze i traže religiju u kojoj će biti više od ništa. Bijeg od ništa, bijeg od razočarenja društvom, pripadajućom religijom, tekovinama civilizacije, društvenim prioritetima? U svakom slučaju bijeg ka ... nečem drugom.... neprekidnogovorećim Jehovinim svjedocima, stalnopjevajućim Hare Krišnama, Sai Babama s jedinoživućim bogom na zemlji.... religijama u kojima će se naći ljudi kojima će moći govoriti, ljudi koji će ih htjeti slušati, ljudi koji će s njima djeliti pitanja i odgovore, ljudima s kojima će osjećati zajedništvo, prisnost, razumijevanje, prizivati božansko mističnim, neprevodivim riječima, uz neprevedive mirise i konzumaciju svetih trava.
Jedna od tih svetih trava, koja je još u vrijeme Plinija i Dioskorida smatrana travom za vradžbine i vračanje je i bunika, a zovu je i crna bunika, latinskog naziva Hyoscyamus niger L. zbog značajnog prisustva alkaloida, od kojih najviše hioscijamina. Za vjerske potrebe i potrebe farmaceutske industrije sakuplja se list i sjeme ove biljke. Rođak ove bunike, bijela bunika Hyoscyamus albus L. manje je rasprostranjena, uglavnom na jugu, a od nje se sakuplja samo list.
Većina religija je bila dovoljno mudra da ovu biljku, koja spada u ljekovite biljke otrovnice, izbaci iz upotrebe, a tako je postupila i većina vračeva i vračara, travarki i travara, vidarki i vidara. Primijetilo se naime da uzdizanje bogu pomoću ove biljke zna da završi odlaskom bogu i napuštanjem ovozemaljskog tijela čime se značajno može smanjiti broj poklonika. Kad su travari i vidari u pitanju znali su bunikom tako dobro izliječiti astmu i nervozu da čovjek doživi potpuno smirenje do zaudaranja, nakon čega se smireni ukopava u zemlju. Zašto i vjerski i vidarski zanos nekad uspije, a nekad ne uspije odgovorila je nauka.
Procenat alkaloida u biljci varira od 0,05 do 0,15. Za otrov to je veliki procenat, a za šamana ili vidara to je mjerica „od oka“ bez laboratorije u kojoj se može izmjeriti i dozirati količina aktivne tvari. Tako „jedan osrednji list“ bunike isjeckan s duhanom kako bi astmatičar napravio propuh u svojim plućima nije mjera. Jer list je list, a procenat je procenat.
Nedavno je većim procentom počašćena i pastva hrvatskog šamana odbjegla iz religije svojih otaca kako bi duhovnim lebdenjem koje ova trava omogućava dostigli ono što im nije dao Božić.
Stoga, ako buniku sretnete na putevima gospodnjim izbjegavajte je. Ima je duž zidina, ruševina, bunjišta i zgarišta. Ono što se ne vidi na slici je da je obrasla ljepljivim dlačicama, pa je cijela biljka ljepljiva pri dodiru. Bere se isključivo za prodaju kupcima iz farmaceutske industrije. Pri branju treba imati rukavice, ali i tada prije pranja ruku ne smiju se ruke prinositi ustima, niti pušiti. Suši se odvojeno od ostalog bilja, nakon sušenja slaže u dvostruke papirne vreće koje se obilježe s naznakom OTROVNO.
Stoga, bijeg od stvarnosti ne treba biti bijeg u buniku čak i kad se radi o bijegu iz dosade. Jer i liječenje trovanja je veoma, veoma dosadno i vrlo, vrlo prizemno.

07.01.2009. u 11:35 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.12.2008.

PLJUSKAVAC ŽENE KOJA TRUJE MAČKE



Photobucket


Biljka je doista lijepa ali nema sreće u životu. Ni jedan naziv pod kojim je poznata ova biljka nije lijep. Zbog čega je ova biljka ljoskavac, pogančeva trava, mjehurica, vučja jagoda, medvjeđa jagoda, vučja jabučica, čifutska trešnja, strašnjak.... Najljepše zvuči njen latinski naziv Physalis alkekengi L.
Ovi narančasto crveni lampioni su veoma dekorativni pa se najčešće vide u cvjećarama kao ukrasna biljka izvrsna za cvjetne aranžmane. Može se vidjeti i kao ukrasna živica iako su prirodno stanište ove biljke okrajci šuma, šumski putevi i šumske staze i vododerine. Raste „živicasto“ oko 1 metar visine, po šumama traži oslonac stabla ili grmlja, a po naseljima se kači uz ograde.
Ogradu okačenu pljuskavcem imala je žena koja truje mačke. Tako lijepo raspoređene stabljike, ni gusto ni rijetko, ujednačeno posute lampionima, predstavljale su najljepšu ogradu ulice u kojoj smo jedno kratko vrijeme živjeli kao poluprognanici, poluizbjeglice i polupodstanari. U tom periodu kroz naše stanište prošlo je nekoliko mačića i mačaka koje su se kratko zadržavale i nestajale. Čudili smo se tome sve dok nam susjed ne reče da žena sa živicom od pljuskavca truje naše mačke. Jest da je njena kuća ograđena gustom, žičanom, visokom ogradom, ali mačke su redovno nalazile put do svoje smrti. I mi prestasmo s mačkama radi njihove sigurnosti. Nakon toga dolazi žena da nas izruži što naša mačka opet dolazi u njenu baštu.
- „Ali mi nemamo mačku.“, rekosmo i žena zanijemi kao da dobi pljusku i ode bez riječi.
Zato vrijeme njen pljuskavac nam nije ništa radio osim što je bio lijep, ali kad god vidim pljuskavac ne mogu da se ne sjetim žene koja truje mačke.
„E da 'ednom prestanu gorčine“, rekao bi Mak Dizdar
A gorak život pljuskavca potiče upravo od veoma gorke ovojnice lampiona koji štiti jestivi plod, crvenu okruglu bobu, nešto manju od trešnje. Da biste uživali u plodu morate pažljivo i potpuno odstraniti ovu ovojnicu. I onda ste dobili ljekoviti plod koji se jede sirov, ali se i suši te osušen priprema kao čaj. U plodu pljuskavca ima dva puta više vitamina C nego u limunu, te karotenoida fizalina, limunske kiseline, šećera i alkaloida.
Iako je za ljekovitost ove biljke znao još stari Dioskorid od kojeg nas dijeli negdje oko 1500 godina, danas veoma malo ljudi koristi njenu ljekovitost iz jednostavnog razloga što to ne znaju.
A u ove hladne dane kad bolujemo od prehlada, kad počinju boljeti bubrezi i pokretati se bubrežni kamenci, kad nas hvata reuma, išijas i artritis kao dio zimskih radosti, znanje o ovoj biljci nije na odmet. Biljka stimulira izlučivanje viška vode, pijeska u bubrezima, urinske kiseline i njenih soli, snižava temperaturu, pojačava otpornost. I listovi su antipiretik i depurativ, ali koliko god ćete tražiti u ljekarnama nećete naći ni plod, a kamo li list pljuskavca. Zato iduće godine na vrijeme uberite ovaj plod u krajem VIII ili početkom IX mjeseca. Podrazumijeva se da se ne bere sa ograda i ne kupuje u cvjećari, već se otplaninari u prirodu i potraži divlji, genetski nemodificirani plod.
Na licu mjesta možete početi s terapijom koristeći 20 svježih plodova dnevno, a nekoliko dana, ili plodove osušite za reumatske zimske dane. Jedno 40 grama zdrobljenih osušenih plodova kuha se 5 minuta u 1 litri vode i pije 2 puta dnevno po šolja čaja. Možda dobre domaćice znaju od plodova napraviti pekmez ili sok, ili nešto slično i ukusno, ali ja nisam od tih da vam dam recept.
Ono što se meni čini važno je antireumatska šansa za reumatičare i zgloboboljce. Bolest od koje se ne umire, ali se čovjek osjeća staro, mrzovoljno i nikako, a što je najgore uvijek i izgleda starije, mrzovoljnije i nikakije nego što jeste. Pa kao da vrijedi pokušati....

21.12.2008. u 19:06 • 5 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2009  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (7)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (13)
Listopad 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ljekovito bilje i okolo njega bez vegetarijanskih pobuda kao dodatak kvalitetu života

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog sa ulica Kabula

Ako vam treba savjet

za koji drugi ne moraju znati pisite na
plantadoo@hotmail.com

posjete

Free Site Counters
Free Site Counters

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se