biljoteka
nedjelja, 21.12.2008.
PLJUSKAVAC ŽENE KOJA TRUJE MAČKE
Biljka je doista lijepa ali nema sreće u životu. Ni jedan naziv pod kojim je poznata ova biljka nije lijep. Zbog čega je ova biljka ljoskavac, pogančeva trava, mjehurica, vučja jagoda, medvjeđa jagoda, vučja jabučica, čifutska trešnja, strašnjak.... Najljepše zvuči njen latinski naziv Physalis alkekengi L.
Ovi narančasto crveni lampioni su veoma dekorativni pa se najčešće vide u cvjećarama kao ukrasna biljka izvrsna za cvjetne aranžmane. Može se vidjeti i kao ukrasna živica iako su prirodno stanište ove biljke okrajci šuma, šumski putevi i šumske staze i vododerine. Raste „živicasto“ oko 1 metar visine, po šumama traži oslonac stabla ili grmlja, a po naseljima se kači uz ograde.
Ogradu okačenu pljuskavcem imala je žena koja truje mačke. Tako lijepo raspoređene stabljike, ni gusto ni rijetko, ujednačeno posute lampionima, predstavljale su najljepšu ogradu ulice u kojoj smo jedno kratko vrijeme živjeli kao poluprognanici, poluizbjeglice i polupodstanari. U tom periodu kroz naše stanište prošlo je nekoliko mačića i mačaka koje su se kratko zadržavale i nestajale. Čudili smo se tome sve dok nam susjed ne reče da žena sa živicom od pljuskavca truje naše mačke. Jest da je njena kuća ograđena gustom, žičanom, visokom ogradom, ali mačke su redovno nalazile put do svoje smrti. I mi prestasmo s mačkama radi njihove sigurnosti. Nakon toga dolazi žena da nas izruži što naša mačka opet dolazi u njenu baštu.
- „Ali mi nemamo mačku.“, rekosmo i žena zanijemi kao da dobi pljusku i ode bez riječi.
Zato vrijeme njen pljuskavac nam nije ništa radio osim što je bio lijep, ali kad god vidim pljuskavac ne mogu da se ne sjetim žene koja truje mačke.
„E da 'ednom prestanu gorčine“, rekao bi Mak Dizdar
A gorak život pljuskavca potiče upravo od veoma gorke ovojnice lampiona koji štiti jestivi plod, crvenu okruglu bobu, nešto manju od trešnje. Da biste uživali u plodu morate pažljivo i potpuno odstraniti ovu ovojnicu. I onda ste dobili ljekoviti plod koji se jede sirov, ali se i suši te osušen priprema kao čaj. U plodu pljuskavca ima dva puta više vitamina C nego u limunu, te karotenoida fizalina, limunske kiseline, šećera i alkaloida.
Iako je za ljekovitost ove biljke znao još stari Dioskorid od kojeg nas dijeli negdje oko 1500 godina, danas veoma malo ljudi koristi njenu ljekovitost iz jednostavnog razloga što to ne znaju.
A u ove hladne dane kad bolujemo od prehlada, kad počinju boljeti bubrezi i pokretati se bubrežni kamenci, kad nas hvata reuma, išijas i artritis kao dio zimskih radosti, znanje o ovoj biljci nije na odmet. Biljka stimulira izlučivanje viška vode, pijeska u bubrezima, urinske kiseline i njenih soli, snižava temperaturu, pojačava otpornost. I listovi su antipiretik i depurativ, ali koliko god ćete tražiti u ljekarnama nećete naći ni plod, a kamo li list pljuskavca. Zato iduće godine na vrijeme uberite ovaj plod u krajem VIII ili početkom IX mjeseca. Podrazumijeva se da se ne bere sa ograda i ne kupuje u cvjećari, već se otplaninari u prirodu i potraži divlji, genetski nemodificirani plod.
Na licu mjesta možete početi s terapijom koristeći 20 svježih plodova dnevno, a nekoliko dana, ili plodove osušite za reumatske zimske dane. Jedno 40 grama zdrobljenih osušenih plodova kuha se 5 minuta u 1 litri vode i pije 2 puta dnevno po šolja čaja. Možda dobre domaćice znaju od plodova napraviti pekmez ili sok, ili nešto slično i ukusno, ali ja nisam od tih da vam dam recept.
Ono što se meni čini važno je antireumatska šansa za reumatičare i zgloboboljce. Bolest od koje se ne umire, ali se čovjek osjeća staro, mrzovoljno i nikako, a što je najgore uvijek i izgleda starije, mrzovoljnije i nikakije nego što jeste. Pa kao da vrijedi pokušati....
