biljoteka
ponedjeljak, 26.11.2007.
IMELA – ČAROBNA BILJKA
Nas su učili da je imela otrovna biljka i da se ne smije dirati.
To je bilo upravo u vrijeme kad je ova biljka pala u nemilost stručnjaka. Da ih sad pitate rekli bi da je ljekovita i otrovna.
XX vijek je vijek demistifikacije mnogobrojnih stvari koje su ljepše izgledale kao mistične, a XXI vijek je naslijedio tu demistifikaciju i mi upravo plačemo za njom.
U Staroj Grčkoj mitski junak Eneja otvara grančicom imele vrata podzemnog svijeta, a nema ni pojma da se ona zove na latinskom Viscum album L. Zato je napolapismeni stručnjaci zovu i Bijela imela iako ne postoji crna imela. Imela je jednostavno imela. Drugo je to što postoji biljka koja raste na hrastu ili ceru slična imeli ali njeno ime i prezime je Loranthus europaeus Jacq., ima žute bobice i listovi joj preko zime opadaju i nema veze s imelom.
Starorimljanin Plinije Stariji pripisuje joj čudovišna ljekovita svojstva.
Druidi, svećenici starih Kelta u Galiji poznati su nam iz crtića o Asterixu i Obelixu, a poznato nam je iz crtića da su koristili čudotvorni napitak da pobijede Rimljane.
U tom napitku je garant bilo imele jer je ona simbol besmrtnosti: živi i kad stablo na kojem ona poluparazitira izgleda mrtvo.
Imela naime raste na listopadnom drveću, obično je smatraju uništiteljicom voćnjaka i uništavaju je da spasu voćnjake. Ali koliko god se uništava ona čudesno odolijeva.
Posebno se cijeni ona koja okupira stablo kruške, pa jabuke i šljive. Zaista ne znam zašto, osim ako ne želimo zlo onom koji je bere jer su grane kruške prilično krte zbog čega i postoji poslovica „Pao s kruške“. U pravilu se zbog toga na krušku ne penje, a kako ćete s kruške ubrati imelu nije moj problem.
Kad bi Druidi znali kako mi sa zadovoljstvom trijebimo imelu rekli bi da nije ni čudo da smo prokleti. Oni bi krajem godine imali posebnu svečanost za koju bi se dotjerali u duge bijele haljine, ponijeli zlatne srpove i njima vrlo pažljivo sjekli imelu jar nije smjela pasti na zemlju kako ne bi izgubila čarobna svojstva. Tako sječenu imelu su dijelili svojim podanicima kao talisman protiv zlih duhova i bolesti.
I stari Germani su radili nešto slično, ali skloni vojevanju imelu su proglasili biljkom koja vojnika čini neranjivim i nepobjedivim.
Kad su stare kulture nestale imela (zaista vječna) se preselila u kršćanske kuće da za Božić s imelom u kuću uđe besmrtnost.
Dakle, zima je, i kad se ništa nema brati od ljekovitig bilja, tu je imela. Beru se vršne grančice ili sam list. Vrlo se izbjegavaju bobice jer su one najotrovniji dio biljke. Rusi odvojeno suše grančice od lista jer grančice koriste u čajevima protiv arterioskleroze.
I mi, kao da želimo nadoknaditi vrijeme kad smo imelu zanemarili, žurimo da list imele uvrstimo u čajeve protiv visokog tlaka, starčke hipertonije, staračke drhtavice, glavobolja uzrokovanih visokim tlakom, smirivanje ubrzanog rada srca, poboljšavanje rada želuca i crijeva, protiv krvarenja iz nosa i pluća i svašta nešto.
U najnovije vrijeme se vrlo ispituje i kao antikancerogena biljka. Ispitivanja vršena u Zagrebu rezultirala su ozdravljenjem od raka preko 60% populacije ispitivanih miševa.
Imela se preporučuje i kao topla kupka ili u najmanju ruku kao topli oblozi protiv upale zglobova, spondiloze, lumbaga, išijasa, slabe cirkulacije u nogama i proširenih vena.
I još nije gotovo.
Primjenjuje se i kad u nalazima mokraće ima mnogo klorida i bjelančevina, kod tzv. albuminurije.
Ipak, ne zaboravimo da je imela i djelomično otrovna pa se nemojmo dočepati biljke i navaliti na nju kao sivonje. Samo elegantno i s mjerom da bi bilo čudotvorno.
